Četiri karanfila i jedna bjela ruža protiv oraha u Cvijićevoj
Četiri karanfila i bjela ruža protiv oraha u Cvijićevoj ulici
Nezaboravna i neprebolna je racija mađarskih fašista kada je pohvatano hiljade nevinih civila- uglavnom Srba, izvedeno na zaleđeni Dunav i Tisu pri temperaturi od -25 C poskidano, opljačkano, postreljano i pobacano u led. Mnogima su žicom vezali ruke, pa ih žive bacili pod led. Tako je bilo u Novom Sadu, Čurugu, Žablju, Kovilju, Šajkašu, Bečeju... Hiljade nevinih žrtava – civila! Srce da prepukne!
Neprebolna je tragedija braće Jovandić – njih petorica od petnaest do dvadesetšest godina. Mađar – komšija ih je prijavio okupatorskoj vlasti da su buntovnici – četnici. Naše „dobre“ mađarske komšije.
Potomak sam Nikole i Jovanke I. koji su u živi bačeni u zaleđenu Tisu. Moja prababa Jovanka je imala 45 godina.Njena najmlađa ćerka Milica tada još djevojčica od nepunih deset godina, potrčala je kod komšija – mađara, porodice sa mnogo djece a koju su moji pretci često pomagali u hrani jer su bili sirotinja. Još koliko juče Milica im je nosila mlijeka za gladnu djecu. Nadala se da će joj komšinica spasiti roditelje, pošto je komšija – mađar, po dolasku okupatora obukao uniformu domaćeg fašiste i samim tim preko noći postao „neko“. Zamolila ju je da pomogne preko svog muža koji bi mogao da kaže po neku dobru reč ... Komšinica joj je u na brzinu promrmljala da oni tu ne mogu ništa, i da je u žurbi jer sprema djeci ručak, pa joj je zatvorila kapiju „pred nosom“. Ostade Mica ispred kapije tog zlokobnog jutra u Čurugu, gledajući kako joj iz dvorišta odvode oca i majku na gubilište. Mnogi su posle govorili da je u toj krvavoj raciji najviše stradao upravo Čurug, u kojem od oslobođenja do današnjeg dana više ne živi niti jedna mađarska porodica. Komentar je suvišan i glupom je jasno zbog čega.
Taj „dobri“ komšija Jovandića – doušnik-, videvši da je jadna mati uspela da najmlađeg sina skrije na tavan, dotrčao je i opomenuo okupatorske vojnike da im se peti sklonio. Nesrećna majka je bila prinuđena da pozove i najmlađeg sina da se pridruži braći na putu u nepovrat. Od tog zlog proleća do kraja života nesrećnica je gajila cvjeće i prodavala ga na pijaci, slažući ga u u rukoveti od pet strukova. Ako neko nije hteo da kupi pet ruža, ili pet karanfila, ona je peti struk poklanjala, govoreći: „Ne razdvajajte ih, sudbina je odredila da i u smrt pođu zajedno.“ Jedna žena koja živi u ulici Braće Jovandić svakog 20-og Januara na plato kraj ulaza br 17 stavi buket od četiri crvena karanfila i jednu belu ružu.
Posle mađarske racije po Bačkoj u Januaru 42ge godine, vojni ministar u Hortijevoj vladi podnosi izveštaj o akciji mađarskih okupacionih trupa u Bačkoj:
ugušena pobuna, ubijeno šest hiljada pobunjenika, okupacione trupe nemaju gubitaka. (nijedan ranjeni nijedan poginuli) Izveštaj izaziva burno odobravanje poslanika. Kad se euforija stišala, reč uzima hrabri, časni Mađar, poslanik Bajči-Žilinski. Mađar! U to vrjeme na tom mjestu! „ Pitao bih gospodina ministra, kakva to može biti pobuna od šest hiljada ljudi ako na drugoj strani nije niko ni ogreban ?! Čime su podigli pobunu? Da su vas tukli jabukama, bar poneko bi imao poneku modricu. Izgleda da su vas tukli krofnama! ... To, gospodine ministre, samo znači da su naše trupe izvukle hiljade golorukih civila na gubilište i hladno ih pobili. I ja kao čovjek od savjesti i srca, kao mađarski patriota kome je stalo da moj narod ne ponese u budućnost umrljane ruke krvlju nevinih, gnušam se toga čina... „ Bajči Žilinski je javno obješen na trgu ispred parlamenta u Budimpešti. Toga dana sjedeo je na sjednici parlamenta i jedan poslanik Srbin – kolabracionista, vojvođanski bogataš Dunđerski, Srbin! Nakon rječi Bajči Žilinskog, nakon što su ostali parlamentarci graknuli, Dunđerski je „hrabro“ promrsio: Otvorite prozore, ovdje je zagušljivo.“
Od Novosadske, vremešne spisateljice, prevodioca i prozaiste, čuo sam više puta priče o raciji, hrabrom Bajči-Žilinskom... Ne zna šta je posedovao Bajči-Žilinski, i kakvim je bogatstvom raspolagao, ali joj je jasno šta mu je bilo svjeto, šta mu je bilo važnije od života: da ne ostane mrlja na njegovom narodu! Na drugu stranu, znala je da je Dunđerski posedovao hiljade hektara najplodnije vojvođanske zemlje, luksuzne dvorce, svoju crkvu ukrašenu ikonama i freskama najvećeg srpskog slikara... I ovih godina kada zapad licemjerno slavi jubileje pobjede nad fašizmom, a svudje podgurkuje da se rehabilituju kolabracionisti, vojvođanske „demokratske“ partije veličaju ovog podrepaša mađarskih fašista: poštenim ,teškim radom stekao nezamislivo bogatstvo, obožavao i pomagao umjetnost, cjenio radosti života (imao ljubavnica, zabavljao se sa sirotim mladim djevojkama, svojim sluškinjama i najamnicama...) Čudom se čudi spisateljica, što evo već dve decenije neki Srbi-„demokrate“ iz Vojvodine cvile i cmizdre za „svojim“ švabama – nacistima, aberovcima, kulturbundovcima, a svoje sunarodnike, stradalnike iz Bosne, Dalmacije, Like, Korduna, Banije, Slavonije s prezirom nazivaju – dođoši i prođoši. Pokušava da iznađe, odgonovetne kako i zašto dolazi do devijacije duše, te žrtva pati za svojim dželatom. Jedan prijatelj, inače glavni komadant u borbi za oslobođenje Novog Sada od fašista, odgovor joj je postavio pitanjem: „Pa, zar njeste vidjeli da pas liže ruku koja ga tuče?“ Pobunila se da je pas- pas, a ljudi su ljudi. „Upravo to, čovjek je čovjek“ odgovorio joj je prijatelj. Postidjela se zbog njenog kasnog „paljenja“. Baš tako, čovjek je čovjek a to su obična paščad! Čovjek neće lizat ruku svog dželata a mrzjeti stradalnika. Oni koji podržavaju tu paščad, mnogi od njih i ne znaju po kome ulice imaju naziv „Braće Jovandić“ , „Bajči-Žilinskog“, ali svakako znaju za ulicu u kojoj je posađen orah na dan kada se rodio jedan od podrepaša, pašče koje cmizdri za dželatima a reži na svoje sunarodnike i nesrećnike. Tako je ulica „Jovana Cvijića“ poznata na žalost ne toliko po onome čije ime nosi već po po paščetu. Reži pašče u svojim stihovima na sve srpsko, na „šestu ličku“ i ako nije dostojan njenog pominjanja jer pametni i čestiti ljudi pred samim pomenom ove čuvene vojne formacije skidaju kapu. Ta šesta lička je gazila hladne rjeke, jela koru s drveća, gonila deset puta brojnijeg i naoružanijeg neprijatelja dok su njegovi jeli bjela hleba i klanjali se po šorovima mađarskim i nemačkim fašistima. Reži pašče u svojim stihovima i na JNA, poput naših dušmana u Hrvatskoj, Sloveniji... Reži, jer nju su oformili i najviše činili Srbi. Srbi su stvarali Jugoslavije i naivno vjerovali u njih, pa samim tim su bili odani i njenoj armiji. Pridružio se paščadima iz Hrvatske koji mržnjom gledaše na JNA I sve Jugoslovensko. Pri raspadu SFRj, taj podrepaški pjesnik iz vojvodine, lajao je po Slovencima, Hrvatima… ( ipak je on u zakletvu titu „spjevao stih“) „Janezi čekaju vas kavezi“ podario je i njima stih...
A potom posle 15 ak godina pohrlio im je kako bi naravno zaradio na svojim koncertima, slinivši za njima u sred Zagreba a blateći svoju zemlju. Ponovio je to u Ljubljani, Sarajevu a nedavno i u Podgorici gdje je izjavio da mu je drago da su Crnogorci konačno slobodni i svoji na svome. (valjda on zna od čega i koga su se oni to oslobodili?) Običan podrepaš i muva podguzna. Od tog stiha za tita pa sve do ovoga, jasno je da je u stanju sve da učini zarad svoje guzice, ličnog napretka. Dunđerskova škola. Zbog te poslednje izjave u Podgorici, poznati vaterpolista Ikodinović ga je nazvao pizdom (što je karakterna osobina a ne polni organ) i pozvao na bar malo dostojanstva i poštovanja zemlje i njenog naroda, u kojoj su obojica započeli svoje karijere i na tome zaradili. Nebrojano prodatih ulaznica, na novogodišnjim koncertima očito nijesu toliko mile poput onih pet-šest hiljada u Zagrebu… Kao umjetnik je znalac za stihove, a kao čovjek daleko je od same te rječi. Mađarski i Hrvatski podrepaš koji se ruga egzodusu svog napaćenog naroda iz Krajine, Slavonije, Baranje i koji to naziva “osmom” ofanzivom. Ne mari taj za ulice “Braće Jovandić” i “Bajči Žilinskog” niti ga to zanima. Odrod nije ništa drugo nego pašče i upravo zbog toga je razlika u tome da je čovjek - čovjek a pas- pas.
Imajući u vidu raciju u Vojvodini, Kragujevac, Jasenovac, potom oluju iblic (na hrvatskom - bljesak) sva ta strašna stratišta Srbskog naroda u prošlosti , moraš biti prava džukela da bi odobravao i veličao Mađarske podguzne muve, aberovce i kolabracioniste a mrzeo sopstveni narod koji je doživeo neviđena stradanja. Poslednja džukela. I zbog toga uriniram se ja pod orah dje si ti rodjen, liži ruku koja te tukla i skapaj u svom smradu!
Zbog toga da je čovjek- čovjek vjerujem da ima naslednika Bajči-Žilinskog u Mađarskoj, potomaka velikog Getea, Šiliera u Njemačkoj, jesu li usamljeni sledbenici dobrog starog Handkea? Alte Deutchland, wir weben dein leichentuch, eir weben hinein den dreiflachen fluch…
To su ljudi koji zaslužuju vječnu pomen a ne ulizice, izrodi poput Dunđerskog i njemu sličnih izroda za korist vlastite guzice, kada ništa nije svjeto i dje je tudja batina milija od svoje duše.
Neka je vječna slava Bajči-Žilinskom, braći Jovandić i svim onim nedužnim “Jovandićima” koji su završili u toj "junačkoj" Mađarskoj raciji.. Ja znam po kome naše ulice nose ime, sa bolom iznutra i velikim poštovanjem prolazim njima.
Četiri karanfila i jedna bjela ruža…